Danas pušem za fotku

Osmi je svibnja i meni je 25.

Četvrt stoljeća.

Pola od pedeset. Pola od godina za koje misliš da su za umiranje, kad imaš šest.

Sjećam se, pušem šest svjećica na torti, a torta je ogromna Barbika u haljini od roza šlaga. Mljackava i odvratna, ali velika i roza.

To je deveta Barbika torta u zadnjih godinu dana jer nečiji je rođendan barem svaku drugu subotu. Torte koje nisu Barbike obavezno su bageri ili Spajdermeni.

Rođendan se slavi u stanu, na stolu je najnoviji bijeli stolnjak, onaj za posebne prigode, Šiljo salvete, Tom i Jerry plastične čaše, sendviči s majonezom, šunkom i kiselim krastavcima prerezanima na pola.

Dvije litre Fante, Sprajta, Kole, Đusa i drugih podrigujućih otrova koje piješ samo na rođendan i nikada više jer od njih će ti izrasti rep, a možda i kandže.

U stanu je galama, svađa se i miri, natječe se na baletnom natjecanju, gradi se kula od videokazeta, kampira se u kadi, Kolom se zalijevaju kaktusi na prozoru i evo, osjećam kako malo piškim u gaće jer je tlaka prekidati igru zahodom.

Miješam šlagastu roza tortu i krastavce umačem u majonezu dok mama ne gleda. Zalijevam Fantom i Đusom na slamku.

Poslije mi je muka i bljujem na usta i na nos.

-Neću više, nikad više!

Tu sam rečenicu s godinama usavršavala do te mjere da je iz „nikad više“ prešla u „nikad ne reci nikad“. Tako se valjda odrasta.

Oporavljam se od bljuvitisa pa opet grabim krastavac i zalijevam sokom.

Ovaj put od višnje.

 

Osmi je svibnja i meni je 25.

Devetnaest milijuna ljudi i ja, rođeni smo na današnji dan.

Tako mi kaže Gugl.

Pitala sam ga ovih dana i koji je recept za domaća hambi peciva te koje je meso najbolje za burger.

Sjećam se, pušem dvanaest svjećica na sladolednoj jagodastoj torti s koje mi se kesi Ronald Mc’Donald. Prije toga sam spucala hambi i male krumpiriće u Hepi jelovniku u kojem dobiješ i igračku.

Vrtimo bocu istine i čep pokazuje na mene.

-Izazov, naravno! Uvijek izazov.

Pojedi sirovi krumpir.

Pljuni na beton pa poliži.

Zažvali Josipa.

Podriguj Macarenu.

Zalijepi uložak na čelo i prošetaj kvartom.

Imam 12 i ničega se ne bojim.

Već sam idući rođendan odabrala istinu. Kako je rastao broj svjećica na torti, istina je postajala sve zanimljivija, a izazovi su gotovo bili zabranjeni.

Već nekoliko godina boce nakon cuganja ostavljam pred ulaznim vratima.

Pokupit će ih baka s petog kata i njima će pokrpati penziju.

Istina je da je život u međuvremenu postao izazov.

Za razliku od igre bocom, izbora ponekad nemaš.

 

Osmi je svibnja i meni je 25.

Sjećam se, pušem 14 svjećica na torti i namještam se za fotku. Već sam dvadeset puta promijenila pozu i ni jedna nije dovoljno dobra.

A moram je staviti na msn.

Brojim sve čestitke koje sam dobila i durim se na one koji nisu nazvali nego su natipkali  SR. I to bez smajlića.

Sve me živcira.

Neko je nepisano pravilo da sezonu jedenja jagoda otvaram na svoj rođendan, ali sada ih jedem i kisele su mi.

I to me živcira.

U školu, kao i svake godine nosim bombone za razred i to zelene od jabuke. Kisele.

Nitko se više tome ne veseli, možda samo oni koji moraju prikriti smrad cigareta iz usta pa oni uzimaju duplo.

Živciraju me. I oni i bomboni. Kiseli.

Slavimo rođendan i nazdravljamo rum kuglicama i griotama. S godinama su se kuglice unaprijedile u votku, a mučninu od miješanja krastavaca i šlaga zamijenila je mučnina od miješanja vina i rakije.

Sve je komplicirano, ništa mi nije jasno osim toga da me sve živcira.

Pa i rođendan.

 

Osmi je svibnja i meni je 25.

Sinoć sam oprala tamnu robu i prošetala cuku po kvartu.

Nazvala me tetka i pitala ‘oću li se ikad udat i ako ‘oću, kad ću.

Šetam cuku i sjećam se da je 25 uvijek zvučalo kao vrhunac života.

S 25 si udana, imaš dijete, kuću, cuku ispred kuće, voziš dobar auto, po mogućnosti s masažnim sjedalima, imaš posao i dovoljno para da kupiš tvornicu čokolade i kad je kupuješ plaćaš je čekovima.

Gleda me cuko i osjećam da me kritizira.

-Tko ti je utuvio te nebulozangije u glavu?

Pa tetka valjda, strina, ujna, tko bi znao.

Danas znam da je 25 tek početak.

Vozim biku s košarom, radim i plaćam račune, šetam cuku i nemam čekove.

Nitko ih više nema.

Ni tetka.

-‘oću tetka, evo do idućeg rođendana, govorim joj i smijem se u glavi.

Evo me nešto boli odjednom, osjetim i shvatim da me boli briga.

Šetam cuku i gledam na sat, 22.31 je i ja računam koliko još do ponoći.

I u dvaesčetvrtoj je isto, a čini mi se da se nikada neće izmijeniti.

Slatko iščekivanje.

Večer prije rođendana bolja je i od samog rođendana.

Imao 5 ili 25, čekanje na puhanje u tortu neprocjenjiv je škakljaj u trbuhu.

Jer rođendan je jedan u godini. A dok ga iščekuješ, događa se život.

Nekad odvratan, ali uglavnom čudesan.

Život.

Po stanu tražim svjećice od prošlih rođendana. Jedna je žuta, jedna plava, imam brojku 3 i još nekoliko na pola ispuhanih. Grabim sve i nosim ih sa sobom.

Većinu sam svojih rođendana puhala za novu lutku, psa, brata, putovanje u Gardaland, peticu iz matematike, Marka iz treće klupe, izlet u Nigdjezemsku.

Danas nosim svjećice i pušem samo za fotku.

Jer sve što želim ionako već imam.

Osmi je svibnja i meni je 25.

Dobrodošli u moj svijet.

 

Piskinja

 

6 Replies to “Danas pušem za fotku”

  1. drago mi je da sam prvi.
    predivno, jedva čekam još

  2. Sretan rodjendan!

  3. Genijalno i otkaceno u tvom stilu. Hepi brzdej 😘

  4. Odlicno!! 💥
    zeljno iscekujemo nastavak, piskinjo! ✍💭

  5. Luda si 🙂
    Kad dođe moj na red sjetit ću se ove ‘Evo me nešto boli odjednom…’

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.